ZRINKA ŠIMIČIĆ MIHANOVIĆ

Zrinka Šimičić Mihanović (1978., HR), plesačica suvremenog plesa. Surađuje s domaćim i stranim autorima (Irma Omerzo, Aleksandra Janeva Imfeld, BADco., Igor Grubić, Mié Coquempot i dr.). Koautorica  je i autorica predstava: U prolazu, Sobe, Moveranje, 7 tišina za 7 dana i Titraji .

Suorganizatorica je festivala improvizacije Improspekcije. Studira na Školi za Body-Mind Centering, u okviru koje je diplomirala smjer IDME (Infant Developmental Movemet Education). U Zagrebu je pohađala studij Psihoterapije kroz pokret i ples. Diplomirala je Povijest umjetnosti i Francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Suradnja s likovnim umjetnicima i odnos između plesnog i likovnog jezika javljaju se u različitim oblicima u njezinom radu, počevši od suradnje s kiparom Denis Tricotom, preko sudjelovanja u projektima drugih autora koji su se bavili odnosom plesa i likovnosti, do autorskih radova Moveranje i 7 tišina za 7 dana, u kojima ples dobiva svoje konačno značenje u suodnosu s ambijentalnim instalacijama (u oba slučaja medijalne umjetnice Martine Mezak).  U obe spomenute predstave, kao i u posljednjem radu Titraji, publika je dovedena u situaciju da ples promatra iz nekog drugačijeg kuta negoli ga pruža klasična kazališna dispozicija.

Zrinka Šimičić Mihanović (1978, CRO), a contemporary dancer. She cooperates with domestic and foreign authors (Irma Omerzo, Aleksandra Janeva Imfeld, BADco., Igor Grubić, Mié Coquempot, etc.). She is the co-author and author of the following performances: U prolazu, Sobe, Moveranje, 7 tišina za 7 dana and Titraji. She is the co-organizer of Improspekcije, Festival of Improvisation. Ste studies at School for Body-Mind Centering, and she is a graduate of IDME Program (Infant Developmental Movement Education). She studied Psychotherapy through Movement and Dance in Zagreb. She graduated from the Department of Art History and French Language at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb. Collaboration with visual artists and relationship between dance and visual language take different forms in her work; from collaboration with the sculptor Denis Tricot, through participation in projects of other authors who dealt with the relationship between dance and visual art, to her own works Moveranje and 7 tišina za 7 dana, in which dance gets its ultimate meaning in correlation with ambient installations (in both cases works by a media artist Martina Mezak). In both above-mentioned performances, as well as in her latest work Titraji, the audience is put into a situation where they see the dance from a different perspective than the one offered by a classical theatre disposition.

Intervju

1. Od kud počinješ i kako?

Plesom sam se počela baviti zato što sam osjećala veliku želju i ljubav prema plesu. Nisam tada razmišljala o autorskom radu. To je došlo kasnije, spontano. S vremenom me sve više počeo kopkati raskorak između iskustva plesanja i recepcije tog plesa. Ples doživljavam s jedne strane toliko sveobuhvatnim, i samim time potencijalno razumljivim i komunikativnim, a istovremeno osjećam koliko se ponekad može doimati isključivim, čak hermetičnim, da sam osjetila potrebu dublje ispitati i razumjeti taj paradoks. Ono što bih željela, i kao plesačica i kao autorica je, prvenstveno fizički, bolje razumjeti kompleksne mehanizme koji stvaraju ples, kao i one kojima doživljavamo ples. U svom radu vrlo često surađujem s vizualnim umjetnicima i glazbenicima. Ples u predstavi nastaje uglavnom kroz otkrivanje još neotkrivenih principa kretanja u vlastitom tijelu. Koreografija dolazi kasnije i najčešće izvođačima ostavlja određeni stupanj otvorenosti i slobode u interpretaciji.

2. Kojim putem ideš?

Moja suvremeno plesna edukacija započela je sa satovima u Zagrebačkom plesnom ansamblu, a nastavila se s francuskom koreografkinjom Kilinom Cremonom. Kod nje sam počela trenirati i razmišljati o plesu „profesionalno“, premda sam usporedno studirala na Filozofskom fakultetu. Nakon par godina, ušla sam u Zagrebački plesni ansambl, u kojem sam ostala dvije godine. Tu sam prvi put surađivala s Irmom Omerzo, s kojoj surađujem i danas. U to vrijeme surađivala sam intenzivno i s francuskim umjetnikom Denisom Tricotom, kiparom i improvizatorom. Tu je počeo moj interes za improvizaciju kao izvedbenu formu. Pohađala sam radionice kod nekih značajnih improvizatora, a 2007. sa Sonjom Pregrad pokrenula sam improvizacijski projekt Improspekcije u Zagrebu. Kao nezavisna plesačica imala sam prilike surađivati s većinom koreografa koji su trenutno prisutni na našoj sceni, i svatko od njih na određeni je način utjecao na moj, kako plesački, tako i autorski put. 

Suvremeni ples mnogi smatraju nerazumljivim; suprotno tome, ja sam uvjerena da je ples jedan od najdirektnijih i temeljnih oblika  komunikacije. Nema akcije ni reakcije koja nije motivirana emocijom, nema emocije koja ne uključuje pokret, dakle, sve naše djelovanje i svi naši odnosi grade se i razumijevaju kroz pokret. Ples je odmak od te svrsishodnosti pokreta, ali i dalje ostaje u domeni trenutne i intuitivne razumljivosti. Razmišljanja o tome koja je doista snaga i važnost pokreta i plesa u razumijevanju sebe, kao i u  kreiranju odnosa s drugim, dovela su me do Bonnie Bainbridge Cohen i studija na Školi za Body-Mind Centering, a nakon toga i studija Psihoterapije kroz pokret i ples u Zagrebu. Obje spomenute edukacije uvelike su me inspirirale i usmjerile moj plesački razvoj.

3. Kuda želiš stići?

Željela bih da iz mojih predstava bude jasno koja su to pitanja i razmišljanja koja su me vodila u radu, ali kao što sam već ranije spomenula, voljela bih i da dio mog  fizičkog iskustva postane i gledateljevo. Predstave koje sam ja najviše voljela gledati imale su upravo tu kvalitetu. Svjesna sam koliko je to teško postići. Željela bih ostati u mediju plesa, a suradnja s umjetnicima  iz drugih medija od početka je prisutna u mom radu  te vjerujem da će se na neki način i nastaviti. Kroz Improspekcije planiramo projekt koji ima naglašeniji socijalni aspekt te plesom pokušava ući u dijalog sa stanovnicima, prolaznicima, pripadnicima različitih dobnih ili društvenih grupa. Trenutno sa švicarskim umjetnicima, slikaricom i animatoricom Michaelom Müller i glazbenikom Fa Ventilatom, pripremam novi projekt. Riječ je multimedijalnom, ekperimentalnom performanceu Trag, koji će premijerno biti izveden u rujnu 2012. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Interview

1. Where are you starting from and how? 

I’ve started dancing because I felt strong desire and love for it. At the time, I didn’t think on my own work. That came later, spontaneous. In time I became interested in discrepancy between sole experience of dancing and the reception of the dance. I think of dance as of something all-embracing and therefor potentially understandable and communicative, while at the same time I feel how dance can seem excluding, even hermetic. That made me to examine the paradox. What I want as a dancer and an author is to physically understand the complex mechanisms that create dance, as well as those helping us experience dance. Dance in the play is created from yet undiscovered principles of movements in our own bodies. Choreography comes later and leaves for the dancers some degree of openness and freedom in interpretation.

2. Which way are you going? 

My contemporary dance education started with lessons in Zagreb Dance Ensemble and continued with French choreographer Kilina Cremona. I started to train with her and to think of dance ‘professionally’, though I simultaneously studied at Faculty of Philosophy. Few years after, I joined Zagreb Dance Ensemble and stay there for 2 years. There I collaborated with Irma Omerzo with which I continued collaborating. At the time, I collaborated intensively with French sculptor and improviser Denis Tricot. That is when my interest for improvisation as an art form began. I attended workshops of some notable improvisators, and in 2007 together with Sonja Pregrad, I’ve started ‘Improspections in Zagreb’, an improvisation based project. As an independent dancer, I had the opportunity to collaborate with most scene-present choreographers and every single one of them has influenced my work.

Many see independent dance as something incomprehensible; unlike them, I think dance is one of the most direct and fundamental forms of communication. Every action and reaction is motived by emotion and every emotion consists of movement; therefore, all our relations are built and understood through movement. Dance is a form of detachment from the relevancy and still it remains in the field of instant and intuitive comprehension. Contemplating the true power of the dance and movement in understanding of oneself had led me to Bonnie Blainbridge Cohen and the studies at the School of Body-Mind Centering, and after that to the studies of ‘Psychotherapy through movement and dance’ in Zagreb. Both of the studies have greatly inspired me and my dance development.

3. Where are you going to? 

I wish my performances reflect the thoughts and questions which led me to creating them and, as I’ve mentioned before, I wish that a part of my physical experience becomes a part of spectator’s experience, too. Performances I love to watch have exactly that quality. I am aware of the difficulty in attaining that. I would also like to stay in the dance medium and to collaborate with other artists. Through ‘Improspections’, we are developing a project that has a social emphasis, a project through which we’ll try to achieve a dialogue with passers and the members of society of different age and background. Momentarily, in collaboration with Swiss painter and animator Michaela Müller and musician Fa Ventilato, we are working on a new project. It is multimedia, experimental performance Trag scheduled to premiere in September 2012 at The Museum of Contemporary Art in Zagreb.

S vremenom me sve više počeo kopkati raskorak između iskustva plesanja i recepcije tog plesa. Ples doživljavam, s  jedne strane,  toliko sveobuhvatnim, i samim time potencijalno razumljivim i komunikativnim, a istovremeno osjećam koliko se ponekad može doimati isključivim, čak hermetičnim, da sam osjetila potrebu dublje ispitati i razumjeti taj paradoks.

Suvremeni ples mnogi smatraju nerazumljivim; suprotno tome, ja sam uvjerena da je ples jedan od najdirektnijih i temeljnih oblika  komunikacije. Nema akcije ni reakcije koja nije motivirana emocijom, nema emocije koja ne uključuje pokret, dakle,  sve naše djelovanje i svi naši odnosi grade se i razumijevaju kroz pokret.

„Ova dva dijela izuzetno su zanimljiva, jer je autorica uspjela doći do pomaka u percepciji gledatelja. Naime, tišina i zvuk te jedva primjetna vidljivost zaista dovedu gledatelje do opuštanja, do mira, do odmora od terora vizualnog doživljaja. Jedva primjetnim svjetlom tijela se dematerijaliziraju, a opet je njihova prisutnost, iako nevidljiva, drugim percepcijskim poljima itekako stvarna. Daljnji razvoj događa se osvjetljavanjem tijela minijaturnim žaruljicama pričvršćenima na kostim izvođačica. Tako vidimo, sukladno temi, čiste električne impulse u pokretu s poetičnim asocijativnim spektrom od roja krijesnica, zvjezdanog neba do svjetlosnih impulsa koji nastaju kad pritisnemo zatvorene oči.“

„Titraji su zanimljiv i pažljivo strukturiran rad koji unutar sebe otvara razne teme o odnosu pokret – izvođač – gledatelj, a nudi i razne smjerove razvoja tih pitanja.“ [© Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 27. ožujka 2012.]

Kontakt: zrinka.simicic@gmail.com